ODABRANA SELEKCIJA ZA 2019. GODINU

Po završetku natječaja za selekciju plesnih predstava za 2019. godinu, žiri Plesne mreže Hrvatske odabrao je jedanaest predstava.

  1. Other (Zagrebački plesni ansambl)
  2. Opna (Marmot)
  3. A solo together (PC Tala)
  4. Boli kolo (De facto)
  5. For four (Masa Dance Company i ADU)
  6. Sve četiri zajedno, na rubu dodira i kaosa (Ana Kreitmeyer)
  7. ESC Room (Zagrebački plesni ansambl)
  8. Staging a play – Antigona (Emanat)
  9. Reversing proximity (Koraljka Begović)
  10. Bella Ciao (IMRC)
  11. Umjetnik za hitne intervencije (Studio za suvremeni ples)

Čestitamo onima koji su ušli u selekciju te se nadamo što većem broju odabira radova od strane naših partnera.
Zahvaljujemo se svim udrugama, umjetničkim organizacijama i pojedinim umjetnicima na prijavi na natječaj.

Komisija za selekciju 2019: Adrijana Barbarić Pevek (predsjednica komisije), Pravdan Devlahović, Rasmus Olme

KOMENTARI NA SELEKCIJU:

Other (Zagrebački plesni ansambl)

Adrijana Barbarić Pevek: Upotrebom akromatskih boja u scenografskom i svjetlosnom dizajnu izvedbenog prostora kreiran je svojevrsni trodimenzionalni canvas kojem izvođači svojom izvedbom komplementiraju bogato obojenom kinestetikom. Egzaktnost pokreta u svojoj prostornoj namjeri, kvalitetama i ritmizaciji određuje kompozicijsku strukturu unutar koje je izvedba dovedena do razine meditativnog dueta.

Pravdan Devlahović: Tehnički zahtjevan duet koji je izveden vrlo precizno. Koreografija za dva tijela u blizini ponekad se podržavajući u kretanju, a ponekad se sputavajući doima se kao začudni solo nekog novog tijela nastalog spajanjem dvije zasebne jedinke. Taj međuodnos nudi gledatelju veliki spektar slika i asocijacija. Jasna i vrlo dosljedno sprovedena ideja. Vizualno pomalo hladan i asketski setup ovog dueta u kontrastu je s njegovim emotivnim nabojem.

Rasmus Olme: Estetski ugodan (iako pomalo epileptičan sa svjetlima koja bi mogla biti bolja uživo nego na videu). Vrlo dosljedan i sugestivan. Otvoren, unatoč strogom uokvirivanju.

 Opna (Marmot)

Adrijana Barbarić Pevek: Simbiotičko utjelovljenje prostora i uprostranjivanje tijela senzibilnim koreografskim radom smještenog u naizgled znanstveno fantastičnu arhitekturu scene.

Pravdan Devlahović: Delikatno izrađen ples koji se gleda u nekonvencionalnom prostoru – balonu bubrežastog oblika izrađenog od najlona i napuhanog zrakom (scenografija koju potpisuje međunarodno afirmirani kolektiv umjetnika Numen) te precizna i koncentrirana izvedba minucioznog koreografskog rukopisa na uživo izvođenu glazbu na kontrabasu. Između gledatelja i izvođača nalazi se opna koja ponekad onemogućuje vizualni doživljaj plesa istovremeno naglašavajući njegovu taktilnost upućujući nas tako da se radi o umjetničkom činu koji se doživljava na  razini titraja.

Rasmus Olme: Zanimljivo vizualno (i sigurno zbog toga više živo). Istraživanje zvuka materijala. Živa glazba dodaje život predstavi, dok materijal odvaja publiku od izvođača.

A solo together (PC Tala)

Adrijana Barbarić Pevek: Izvođačica spretnim koreografskim i scenografskim rješenjima kroz prizmu autobiografske priče publici nudi mogućnost interaktivnog sudjelovanja u realizaciji teme kolektivnog djelovanja i zajedništva.

Pravdan Devlahović: Jedna, a meni možda i najveća kvaliteta ove predstave je način na koji izvođačica angažira publiku kao suizvođača u predstavi. Jednostavnim, neposrednim i djetinje iskrenim pristupom izvođačica postiže zajedništvo svih prisutnih koji dijele stvarni trenutak izvedbe ove predstave. Često korištenje akcije govora istovremeno s plesom pridonosi postizanju organske kvaliteta plesne, ali i izvedbe općenito. 

Rasmus Olme: Participativno! Suočavanje s komunističkim nasljeđem i radničkom poviješću. Sudjeluju u izvođenju i sjajno se obraćanju publici.

Boli kolo (De facto)

Adrijana Barbarić Pevek: Kronološki prikaz od tradicionalnog ka suvremenom, inspiriran predlošcima motiva narodnih plesova. Koreografskim analitičkim pristupom u obradi istih, modificiranjem njihove ritmizacije i kvalitete do apstraktnog, izvođači impresivno sugeriraju promjenu u širem smislu riječi.

Pravdan Devlahović: Predstava u kojoj se koreografija razvija dekonstrukcijom prepoznatljivih motiva iz hrvatske forklorne baštine bavi se uspostavom zajednice i propitivanjem tradicionalnih odnosa pojedinaca unutar te zajednice. Izvođački odmak s kojim izvođači izvode te motive rezultira predstavom koja je pitka, povremeno i duhovita, a svakako gledatelju, koji možda nije upoznat s hrvatskim tradicijskim plesovima, može skrenuti pozornost na bogatstvo naše forklorne plesne baštine.

Rasmus Olme: Svjetloplavi kolektiv koji ritmički formira strukture koje su i apstraktne i smislene. Vrlo dosljedan rad koji nakon nekog vremena poprima svoj oblik i postaje nešto sasvim jedinstveno.

For four (Masa Dance Company i ADU)

Adrijana Barbarić Pevek: Ekskluzivno je na hrvatskoj plesnoj sceni vidjeti izvedbu u sastavu od četiri muška plesača. U kompaktnoj koreografskoj cjelini svojom individualnošću u pokretu sjajno interpretiraju preciznu i dinamičnu prostornu igru svjetosnog dizajna dok u trenucima njene odsutnosti igra prerasta u snažnu grupnu energiju.

Pravdan Devlahović: Koreografija jednostavne strukture koja se razvija po kutevima, rubovima i dijagonalama kvadrata. Plesna predstava guste atmosfere, vizualno i zvukovno. Brzih i preciznih kretnji, istrzanog, ali fino izrađenog pokreta. Rijetka prilika za vidjeti četiri suvremena muška plesača u jednoj hrvatskoj plesnoj produkciji.

Rasmus Olme: Slijedi kompozicijski kvartet koji se bavi vlastitim oblikom kvarteta / kvadrata. Dobra suradnja svjetla i zvuka. Koreografija je dobro rasplesana (ali malo mlada s obzirom na način izvođenja).

Sve četiri zajedno, na rubu dodira i kaosa (Ana Kreitmeyer)

Adrijana Barbarić Pevek: Uravnotežena struktura kaosa unutar forme čijom je dosljednošću u kompoziciji postignut kvalitetan koreografski rad. Zahtjevnom i intenzivnom fizikalnom intervencijom izvođačice u prostoru u kojem je smještena impozantna scenografska instalacija kreiraju idejni privid kinetičke fuzije s istom u dinamički mobil.

Pravdan Devlahović: Rad u kojem se koreografija promišlja kao oblik uspostave zajedničke odgovornosti. Četiri izvođačice ovdje se naguravaju, udaraju, međusobno razvlače, podržavaju ili nepodržavaju, iscrpljuju se, ležeći odmaraju potrbuške, ne bi li nakon toga ponovo ustale tražeći neke nove oblike zajedništva. Gledano tako, za mene ovaj rad može biti i metafora stanja na hrvatskoj plesnoj sceni, čiji se akteri zbog neimanja dugoročno jasnije kulturne politike, gombaju i snalaze konstantno tražeći neke nove oblike zajedništva i djelovanja.

Rasmus Olme: Proučavanje kolektivnosti. Vrlo u tijeku. Lijep kvartet žena koje se dobro poznaju. Njihovi odnosi postaju dio djela bez dramatizacije. Akcije su izvedba; vrlo iskreno: ono što vidite je ono što dobivate.

ESC Room (Zagrebački plesni ansambl)

Adrijana Barbarić Pevek: Aktualna tema u svojoj vještoj koreografskoj obradi pristupačna široj publici, od osnovnoškolskog uzrasta na dalje. Koreografkinja crpi inspiraciju iz tehnologijskog napretka suvremenog doba. Stavlja zahtjevnu i kvalitetnu plesačku izvedbu, inventivne koreografske i scenografske alate u službu slikovitog i duhovitog prikaza virtualnog svijeta.

Rasmus Olme: Dobro izrađen i koherentan za širu i mlađu publiku (iako mislim da bi vizija tehnologije mlađoj publici mogla izgledati zastarjelo)

Staging a play – Antigona (Emanat)

Adrijana Barbarić Pevek: Konceptualna posvećenost dovedena do svojevrsnog iluzionističkog suvremenog tjelesnog izričaja. Izvođač studiozno razrađenom koreografijom i režijom te vještom izvedbom sola-monologa na originalan način uprizoruje bezvremensku antičku tragediju.

Pravdan Devlahović: Prevodeći dramski predložak antičke drame u koreografski jezik, u ovoj solo izvedbi virtuozne koncentracije Ferlin stvara predstavu u kojoj jedan izvođač utjelovljuje ne samo sve likove ovog dramskog dijela, nego i odnose među njima. Izvode i ovu predstavu gotovo obredno, izvođač malom fizičkom snagom uspijeva proizvesti snažan emotivni naboj. Izgovaranjem teksta s pozornice, istovremeno skrivajući sam čin govora od pogleda gledatelja, na zanimljiv način stvara procjep u kojem se zrcale bol i patnja glavnog lika ove drame.

Rasmus Olme: Zanimljiv format između kazališta / naracije / performansa. Smatram da je način povezivanja prostora za izvedbu vrlo zanimljiv. Za mene to može biti ili ovaj komad ili “Stage play: Antigona” koji je na neki način seže ravno u bit, ali je i izazovniji.

Reversing proximity (Koraljka Begović)

Adrijana Barbarić Pevek: Izvođači intuitivno djeluju unutar kompozicijske forme izvedbom zahtjevnih kvaliteta pokreta u svom toku i snazi. Neopterećeni tehničkom preciznošću osluškuju jedno drugo potencirajući tako temporalnost izvedbe koja pridonosi poetici koreografskog djela.

Rasmus Olme: Muško-ženski duet u partnerskom radu koristi spore i suptilne akrobatske pokrete. Prepoznatljive vještine i dobro izrađeni akrobatski elementi, kao i oni tradicionalni, imaju svoje razloge i za i protiv.

Bella Ciao (IMRC)

Adrijana Barbarić Pevek: Dramsko plesna predstava socialno senzibilnog konteksta u kojem koreografkinja pristupa pokretu sa stajališta neisključivosti te dramaturški domet postiže propitivanjem evidentnosti doživljaja izvođačkog i plesačkog tijela.

Pravdan Devlahović: IMRC kolektiv jedinstven je projekt koji okuplja plesače i izvođače s i bez fizičkog invaliditeta. Polazeći od ideje da se plesom može izražavati svatko na svoj individualan način, članovi ansambla ove predstave, ponekad ispovjedno, ali uvijek emotivno angažirano grade cjelinu koja snažno, iskreno i neposredno titra u prostoru izvedbe. Njihova izvedba je zadivljujuće nadahnuta, koncentrirana te vrlo iskreno i posvećeno izvedena pred gledateljima.

Umjetnik za hitne intervencije (Studio za suvremeni ples)

Pravdan Devlahović: Ovaj rad koji propituje poziciju umjetnika u društvu koje za imperativ ima uspjeh gleda se u jednom dahu. Predstava s elementima novog cirkusa i parkoura. Repeticije i varijacije jednostavnih akcija, kao i riječi koje se izgovaraju isprepliću se na način kojim se postiže atmosfera naglašene napetosti i urgentnosti, a izvođače dovodi u fizičku poziciju visokog rizika koji oni odrađuju vrlo precizno, predano i s visokim stupnjem koncentracije.

Rasmus Olme: Stroga u svom sastavu, ali i vrlo otvorena u svojoj apstrakciji i apsurdu. Lijepa tjelesnost bez plesa u konvencionalnom razumijevanju. Prekrasna upotreba nekoliko dostupnih elemenata.

POJEDINAČNI KOMENTARI:

Adrijana Barbarić Pevek

“ESC Room“  (Natalija Manojlović & Ivana Đula): Aktualna tema u svojoj vještoj koreografskoj obradi pristupačna široj publici, od osnovnoškolskog uzrasta na dalje. Koreografkinja crpi inspiraciju iz tehnologijskog napretka suvremenog doba. Stavlja zahtjevnu i kvalitetnu plesačku izvedbu,  inventivne koreografske i scenografske alate u službu  slikovitog i duhovitog prikaza virtualnog svijeta.

“OTHER“ (David Hernandez): Upotrebom akromatskih boja u scenografskom i svjetlosnom dizajnu izvedbenog prostora kreiran je svojevrsni trodimenzionalni canvas kojem izvođači svojom izvedbom komplementiraju bogato obojenom kinestetikom. Egzaktnost pokreta u svojoj prostornoj namjeri, kvalitetama i ritmizaciji određuje kompozicijsku strukturu unutar koje je izvedba dovedena do razine meditativnog dueta.

“Opna“ (Irma Omerzo): Simbiotičko utjelovljenje prostora i uprostranjivanje tijela senzibilnim koreografskim radom smještenog u naizgled znanstveno fantastičnu arhitekturu scene.

“Staging a play: Antigona“ (Matija Ferlin): Konceptualna posvećenost dovedena do svojevrsnog iluzionističkog suvremenog tjelesnog izričaja. Izvođač studiozno razrađenom koreografijom i režijom te vještom izvedbom sola-monologa na originalan način uprizoruje bezvremensku antičku tragediju.

“Reversing proximity“ (Koraljka Begović & Bruno Isaković): Izvođači intuitivno djeluju unutar kompozicijske forme izvedbom zahtjevnih kvaliteta pokreta u svom toku i snazi. Neopterećeni tehničkom preciznošću osluškuju jedno drugo potencirajući tako temporalnost izvedbe koja pridonosi poetici koreografskog djela.

“A Solo Together“ (Larisa Navojec): Izvođačica spretnim koreografskim i scenografskim rješenjima kroz prizmu autobiografske priče publici nudi mogućnost interaktivnog sudjelovanja u realizaciji teme kolektivnog djelovanja i zajedništva.

“Bella Ciao“ (Silvia Marchig & IMRC Collective): Dramsko plesna predstava socialno senzibilnog konteksta u kojem koreografkinja pristupa pokretu sa stajališta neisključivosti te dramaturški domet postiže propitivanjem evidentnosti doživljaja izvođačkog i plesačkog tijela.

“Aching Wheel“ (Saša Božić & Petra Hrašćanec): Kronološki prikaz od tradicionalnog ka suvremenom, inspiriran predlošcima motiva narodnih plesova. Koreografskim analitičkim pristupom u obradi istih, modificiranjem njihove ritmizacije i kvalitete do apstraktnog, izvođači impresivno sugeriraju promjenu u širem smislu riječi.

“For Four“ (Ognjen Vučinić): Ekskluzivno je na hrvatskoj plesnoj sceni vidjeti izvedbu u sastavu od četiri muška plesača. U kompaktnoj koreografskoj cjelini svojom individualnošću u pokretu sjajno interpretiraju preciznu i  dinamičnu prostornu igru svjetosnog dizajna  dok u trenucima njene odsutnosti igra prerasta u snažnu grupnu energiju.

“All four for one. At the edge of touch and chaos.“ (Ana Kreitmeyer): Uravnotežena struktura kaosa unutar forme čijom je dosljednošću u kompoziciji postignut kvalitetan koreografski rad. Zahtjevnom i intenzivnom fizikalnom intervencijom izvođačice u prostoru u kojem je smještena impozantna scenografska instalacija kreiraju idejni privid kinetičke fuzije s istom u dinamički mobil.

 

Pravdan Devlahović

“Staging a play: Antigona“ (Matija Ferlin, Emanat): Prevodeći dramski predložak antičke drame u koreografski jezik, u ovoj solo izvedbi virtuozne koncentracije Ferlin stvara predstavu u kojoj jedan izvođač utjelovljuje ne samo sve likove ovog dramskog dijela, nego i odnose među njima. Izvode
i ovu predstavu gotovo obredno, izvođač malom fizičkom snagom uspijeva proizvesti snažan emotivni naboj. Izgovaranjem teksta s pozornice, istovremeno skrivajući sam čin govora od pogleda gledatelja, na zanimljiv način stvara procjep u kojem se zrcale bol i patnja glavnog lika ove drame.

“Viola, I and two” (Nastasja Štefanić, Koraljka Begović): Zanimljiva dekonstrukcija pokreta sviranja viole. Držanje gudala i same viole koje se izmješta na i u druge dijelove tijela izvođačice tako proizvodi novi pokret, koji se na ozvučenoj pozornici uživo snima i sempliranjem postaje i glazbena partitura za ovaj solo visoke tehničke razine. Jasna, linearna struktura koreografije završava dinamičnim i ekstatičnim plesom koji iscrpljuje izvođačicu te ona leži na podu i u toploj atmosferi scene uživamo u organskom pokretu i zvuku disanja.

“A Solo Together” (Larisa Navojec, PC Tala): Jedna, a meni možda i najveća kvaliteta ove predstave je način na koji izvođačica angažira publiku kao suizvođača u predstavi. Jednostavnim, neposrednim i djetinje iskrenim pristupom izvođačica postiže zajedništvo svih prisutnih koji dijele stvarni trenutak izvedbe ove predstave. Često korištenje akcije govora istovremeno s plesom pridonosi postizanju organske kvaliteta plesne, ali i izvedbe općenito.

“OTHER” (David Hernandez, ZPA): Tehnički zahtjevan duet koji je izveden vrlo precizno. Koreografija za dva tijela u blizini ponekad se podržavajući u kretanju, a ponekad se sputavajući doima se kao začudni solo nekog novog tijela nastalog spajanjem dvije zasebne jedinke. Taj međuodnos nudi gledatelju veliki spektar slika i asocijacija. Jasna i vrlo dosljedno sprovedena ideja. Vizualno pomalo hladan i asketski setup ovog dueta u kontrastu je s njegovim emotivnim nabojem.

“An Artist for Emergency Intervention” (Clement Layes, SSP): Ovaj rad koji propituje poziciju umjetnika u društvu koje za imperativ ima uspjeh gleda se u jednom dahu. Predstava s elementima novog cirkusa i parkoura. Repeticije i varijacije jednostavnih akcija, kao i riječi koje se izgovaraju isprepliću se na način kojim se postiže atmosfera naglašene napetosti i urgentnosti, a izvođače dovodi u fizičku poziciju visokog rizika koji oni odrađuju vrlo precizno, predano i s visokim stupnjem koncentracije.

“For Four” (Ognjen Vučinić, Sabrina Herak Smoković): Koreografija jednostavne strukture koja se razvija po kutevima, rubovima i dijagonalama kvadrata. Plesna predstava guste atmosfere, vizualno i zvukovno. Brzih i preciznih kretnji, istrzanog, ali fino izrađenog pokreta. Rijetka prilika za vidjeti četiri suvremena muška plesača u jednoj hrvatskoj plesnoj produkciji.

“Bella Ciao” (Silvia Marchig & IMRC Collective, IMRC Collective): IMRC kolektiv jedinstven je projekt koji okuplja plesače i izvođače s i bez fizičkog invaliditeta. Polazeći od ideje da se plesom može izražavati svatko na svoj individualan način, članovi ansambla ove predstave, ponekad ispovjedno, ali uvijek emotivno angažirano grade cjelinu koja snažno, iskreno i neposredno titra u prostoru izvedbe. Njihova izvedba je zadivljujuće nadahnuta, koncentrirana te vrlo iskreno i posvećeno izvedena pred gledateljima.

“Aching Wheel” (Saša Božić & Petra Hrašćanec, De facto theater company): Predstava u kojoj se koreografija razvija dekonstrukcijom prepoznatljivih motiva iz hrvatske forklorne baštine bavi se uspostavom zajednice i propitivanjem tradicionalnih odnosa pojedinaca unutar te zajednice. Izvođački odmak s kojim izvođači izvode te motive rezultira predstavom koja je pitka, povremeno i duhovita, a svakako gledatelju, koji možda nije upoznat s hrvatskim tradicijskim plesovima, može skrenuti pozornost na bogatstvo naše forklorne plesne baštine.

“Opna” (Irma Omerzo , MARMOT): Delikatno izrađen ples koji se gleda u nekonvencionalnom prostoru – balonu bubrežastog oblika izrađenog od najlona i napuhanog zrakom (scenografija koju potpisuje međunarodno afirmirani kolektiv umjetnika Numen) te precizna i koncentrirana izvedba minucioznog koreografskog rukopisa na uživo izvođenu glazbu na kontrabasu. Između gledatelja i izvođača nalazi se opna koja ponekad onemogućuje vizualni doživljaj plesa istovremeno naglašavajući njegovu taktilnost upućujući nas tako da se radi o umjetničkom činu koji se doživljava na razini titraja.

“All four for one. At the edge of touch and chaos.” (Ana Kreitmeyer, Ana Kreitmeyer): Rad u kojem se koreografija promišlja kao oblik uspostave zajedničke odgovornosti. Četiri izvođačice ovdje se naguravaju, udaraju, međusobno razvlače, podržavaju ili nepodržavaju, iscrpljuju se, ležeći odmaraju potrbuške, ne bi li nakon toga ponovo ustale tražeći neke nove oblike zajedništva. Gledano tako, za mene ovaj rad može biti i metafora stanja na hrvatskoj plesnoj sceni, čiji se akteri zbog neimanja dugoročno jasnije kulturne politike, gombaju i snalaze konstantno tražeći neke nove oblike zajedništva i djelovanja.

“Ensemble” (Jasna L. Vinovrški, SSP): Predstava propituje odnose među pojedincima i unutarnju dinamiku jednog plesnog ansambla. Pokret i govor ovdje postaju ravnopravni elementi koreografije. Predstava je strukturirana u izvođačke ”Numere” (brojeve) koje poštivajući individualnost svakog izvođača na gotovo duhovit način propituju uvjete i dinamiku rada u suvremenom izvođačkom kolektivu. Pokret je delikatan, a predstava uspijeva postići napetost u smislu iščekivanja završne numere koja će nas konačno zabaviti ili pak postaviti pitanje: treba li i na koji način predstava to i činiti?

 

Rasmus Olme

“ESC Room” (Natalija Manojlović & Ivana Đula): Well worked and coherent for a broad and younger audience (although I think the vision of technology might seem outdated by a younger audience)

“OTHER”  (David Hernandez): Aesthetically pleasing (though a bit epileptic with the lights, which might be better live than on video). Very consequent and suggestive. Open-ended in spite of strict framing.

“Opna”  (Irma Omerzo): Interesting visually (and certainly more so live). Exploring the sound of the material. Live music that adds life whoch is good as the material separates the audience from the performers.

“Staging a play: The Glass Menagerije” (Matija Ferlin / Emanat): Interesting format of in between theatre/narration/performance. I find the way of relating to the performance space  very interesting. For me it could be either this piece or  “Staging a play:Antigona“ that in a way is ore straight to the point, but also more challenging.

“REVERSING proximity” MAYBE (Koraljka Begović & Bruno Isaković): Man/woman duet in partner work using slow and subtly acrobatic partner work. Recognizable skills and well worked though quite traditional that both has pros and cons.

“A Solo Together” YES (Larisa Navojec, PC Tala): Participatory! Dealing with communist heritage and worker’s history. Engaged performing and great address to the audience.

Aching Wheel – YES (Saša Božić & Petra Hrašćanec; De facto theater company): A light-blue collective rhythmically forming structures that are both abstract and meaningful.  Very consequent work that takes its own form after a while and becomes something quite unique.

“For Four”  (Ognjen Vučinić): A consequent compositional quartet dealing with its own form as quartet/square. Well worked lights and sound. The choreography is well danced (but a bit young in its mode of performing).

An Artist for Emergency Intervention (Clement Layes): Strict in its composition yet very open in its abstraction and absurdity. Nice physicality without using dance in its conventional understanding. Beautiful use of the few elements available.

“All four for one. At the edge of touch and chaos.” (Ana Kreitmeyer): A study of collectivity. Very on-going. Nice quartet of women that seem to know each other well. Their relations become a part of the piece without being dramatized. The actions are the performance; very straight forward: what you see is what you get.