Koreografkinja i autorica: Magdalena Reiter
Izvođači: Ana Vnučec, Dina Ekštajn, Martina Tomić, Ana Mrak, Ida Jolić i Una Štalcar Furač
Produkcija: Studio za suvremeni ples
O predstavi: John Berger rekao je da je način na koji gledamo umjetničko djelo uvjetovan nizom pretpostavki: idejom ljepote, istine, civilizacije, forme, statusa i ukusa.
U tom kontekstu materija suvremenog plesa još je krhkija, teže dohvatljiva i shvatljiva, osobito ako njezin sadržajni repozitorij ne dolazi iz deskriptivna, unaprijed izmaštana okvira kojem se tijelo prilagođava, nego samo tijelo otvara svoj vlastiti prostor interpretativnosti.
Magdalena Reiter zato simbolično naziva svoj novi komad Conversation pieces, ne definirajući silnice razgovora na koje misli – bilo da su između koreografa i plesačica ili plesačica i publike. Njezin su primarni interes sama (ženska) tijela i njihovi plesni monolozi, njihovo iscrpljivanje i ograničenja s kojima se susreću – pozicioniranje jednog nasuprot drugog, definiranje jednog izoliranog tijela unutar grupe tijela te unutar samog prostora i vremena.
Ali još važnije od toga, konstelacije unutar njezina koreografskog jezika kreiraju vizualne reference vizija ženskog tijela koje uvijek izmiču potpunu interpretativnom zakucavanju. One crpu iz kolektivne memorije povijesti umjetnosti, osobito kiparstva, o fizičkoj kompleksnosti i rafiniranosti, ali se prebrzo dezintegriraju, završavaju točno kada očekujemo da će se razviti. One provociraju svojom fluidnošću i iznevjerenim očekivanjima kako se žensko tijelo kreće i ponaša na pozornici. Pristup tijelu postaje gotovo laboratorijski, anatomski, sveden na najosnovnije elemente – pokret koji na trenutak upućuje na senzualnost postaje dezintegracija ženskog kostura, mesa i kože, tijela na sceni često funkcioniraju bez jednog ekstremiteta, koji je sakriven ili onemogućen, istodobno duhovit i bolan, fluidni pokreti bivaju blokirani svojom vlastitom zasićenošću i repeticijom. Prostor koji se otvara u procijepima kritika je načina na koji percipiramo žensko tijelo na sceni, ali i samoprismotre, svjesnosti da nas se promatra i što proizvodimo svjesni te prismotre. Taj prostor koji se otvara u destrukciji, analizi i redefiniranju nesavršena i neočekivana tijela prostor je transformacije razumijevanja, prepušten imaginaciji svakog pojedinog promatrača.