Koreograf: Melita Spahić Bezjak
Skladatelj: Ana Horvat
Udaraljke: Kaja Farszky
Plesač: Zvonimir Kvesić
Svjetlo: Bojan Gagić
Scenografija: Jeffrey James
Kostimi: Irena Kljajić, Matea Matejaš – studentice Tekstilno-tehnološkog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mentorica Ivana Bakal
Koprodukcija: Muzički biennale Zagreb i Zagrebački plesni centar

O predstavi: Novi rad za plesača, udaraljkašicu i elektroniku. Dva sola iliti jedan duet unutar 1800 sekundi i deset stavaka.

Magla je. Čuje se pokret. Vidi se zvuk. Voda… Netko nešto govori!

Misao vodilja novog rada jesu vrijeme, tišina, prostor i inercija. Simultani proces skladanja i koreografiranja u kojem je glazba sastavni dio plesa i obrnuto. Od notnog i elektronskog zapisa, izbora instrumentarija prema plesu, prema ideji skladanja plesa i koreografiranja zvuka.
Prateći koreografsku i kompozicijsku filozofiju u kojoj zajednički dijalog i energija kolaboranata stvaraju nove fragmente, strukture, metode i kompoziciju plesa i zvuka. Preispitujući metodu rada polazi se od ideje slušanja pokreta i gledanja tona u kojem vrijeme, odnosno trajanje jest jedino određeno naspram prostora, tišine, zvukova, melodija.
Koreografska početnica istraživačkog plesnog materijala jesu i vizualizacija pokreta, pronalazak odnosa pokreta i zvuka, fizičkog razmišljanja, odnosa brojeva, geometrijske poveznice.
Odnos i veza glazbe i plesa, propitkivanja njihove strukture vode nas u traganje za kretanjima kao vidljivog zvuka, u traganju za tonovima kao vizualnog kretanja.

Tijekom izvedbe predstave Invisible Time osjećamo emocionalnu povezanost izvođača. Jasna je podjela na plesača i udaraljkašicu.
Naime, zvuk stvaraju šuplje glinene posude svojom vrtnjom na plesnoj podlozi, dok ih izvođači uz diskretnu pratnju elektronske glazbene pozadine obilaze i daju im zamah. Kretanje potencira i zanimljiva igra svjetlosti koja prolazi kroz otvore na dnu posuda. Umjetnici ih zatim zaustavljaju i slažu na jednu od tri prostorne stanice predstave. Zatim slijedi zanimljiva slobodna plesna vizualizacija glazbe koju udaraljkašica u tišini proizvodi kružnim pokretima po rubovima posuda i rezonantnim odjekom u bakrenim zdjelama pored njih. Iako se ne gledaju izravno tijekom tog dijela, topla gotovo barokna rasvjeta i glineni odsjaj potenciraju emocionalnu povezanost izvođača.
U zajedničkoj izvedbi puno strukturiranija i energičnija glazbena dominacija udaraljkašice izaziva plesača da od neprimjetna kretanja po podu raste do potpune vizualne prostorne dominacije. Takav plesni crescendo ima za posljedicu očigledno slabljenje dominacije koje neprekidno, kontinuirano ritmično kretanje udaraljkašice zarobljene iza seta bubnjeva ima na početku scene. Zatim se pažnja prebacuje samo na plesača kojeg uz stroboskopsku rasvjetu koreografira skladateljica.
…rezultat je neobično zanimljiv i živ spoj glazbe i plesa, naglašene likovnosti i zanimljive kompozicijske strukture.

Jasna Čižmek Tarbuk, Plesna scena.hr, 30. travnja 2015.

Plesač Zvonimir Kvesić i udaraljkašica Kaja Farszky dijalogiziraju tijekom izvedbe, odgovarajući jedan drugomu pokretom na zvuk ili zvukom na pokret, preuzimajući i razmjenjujući zvučne i pokretne obrasce.
U Nevidljivom vremenu izbor instrumentarija odredio je i scenografiju (instrumentarij sam), raspored publike i mogućnost kretanja izvođača scenom. Osim izvođača koreografirani su i objekti, glineni lonci koji su udaraljkaškom instrumentariju (kongo, bongosi, bas-bubanj, waterfon) i elektronici pridruženi kao melodijski instrument. Meki, topli zvuk glinenih lonaca, onomatopejski elektronički zvukovi (šaputanje, grmljavina, zujanje, cvrkut), magla kao scenski element i prigušena rasvjeta uz tek povremene akcente spot-svjetlom ili stroboskopom (Bojan Gagić) stvaraju osebujnu zvučnu sliku i napetu, pomalo tajanstvenu atmosferu. Početno i završno kružno gibanje lonaca i repeticije pokreta upućuju na cikličnost, dimenziju svevremenosti, povezivanje s univerzumom.

Ivana Slunjski, Vijenac 552